Polica za knjige

Dosada stanuje u dosadnom umu

Dosada stanuje u dosadnom umu

Oduvijek sam smatrala sramotnim u odnosu prema drugima, i poražavajućim u odnosu prema samoj sebi, priznati si da se ponekad dosađujem. Negdje sam čula da dosada stanuje u dosadnom umu i ta mi se misao redovito vraćala u tim trenucima nedostatka društva, inicijative i motivacije, gotovo kao uvreda jer ja nisam dosadna i moj um nije dosadan. Dolazila je kao alarm i kao izazovdokaži da nije tako! I onda bih lijeno zapisivala ciljeve, prvo one najjednostavnije koje mogu odraditi malim prstom lijeve ruke, pa bi me ohrabrile prve kvačice iza uspješno obavljenih zadataka s popisa; zatim bih se okuražila napraviti ono za što sam se uvjeravala da mi treba više vremena koje nemam, pa bih se uvjerila da je zadatak obavljen solidno i u tom vremenu koje sam si prisilno odredila, a onda bih se uhvatila i u koštac s onim što sam dugo izbjegavala. Moja je dosada obično imala korijen u zaobilaženju odgovornosti, ignoriranju onoga što je prvo na listi prioriteta i uvjeravanju sebe da nešto ne mogu. Više je to bio nedostatak hrabrosti i samopouzdanja, nego nedostatak smisla u onome što sam radila, ali imalo je i nijansu toga.  

Dosada, kažu, nastaje onda kada nešto želimo, a to ne možemo napraviti ili kada ne želimo napraviti ono što možemo i jedna je od bolesti modernoga čovjeka. Moderan čovjek, dijete kapitalističkog društva, želi puno toga jer odrasta u uvjerenju da mora željeti i živjeti da bi ostvario te želje. Naše društvo reklamira želje kojima moramo udovoljiti i izmišljene potrebe koje moramo zadovoljiti. Previše je toga za jedan život, i želja i pohlepe koja stalno raste. Umjesto da prihvatimo gdje smo, što smo i što imamo, fokus na onome što želimo, a ne dolazi nam, ili dolazi, ali vodi novim željama, stvara u nama uvjerenje da smo žrtva, osjećaj praznine i besmisla. Korijen dosade, one životne, ne trenutne, je nedostatak osobnog smislasmisla onoga što radim i smisla moje egzistencije. Jer čovjeku nije prirodno biti konzument, on je stvaratelj i uči pomoću osobnog iskustva, ne pomoću serviranih informacija i proizvoda. Onaj drugi slučaj, kad dosada proizlazi iz toga što nešto možemo napraviti, ali ne želimo, koji sam i sama ponekad osjećala, još je jači simptom besmisla.  

„Rad koji ne daje puno životnog smisla praćen je slobodnim vremenom koje daje jednako malo životnog smisla.“ 

                                                                                                                                              Lars Fr. H. Svendsen, Filozofija dosade 

Ne trebamo se truditi nadoknaditi nedostatak tog životnog smisla, za to postoji industrija zabave, bučna, svjetlucava, ali jako površna.  

U posljednje mi je vrijeme nekako jasnije da se od svega toga možemo odlijepiti stvaralačkim radom koji koristi naše kreativne potencijale, u koji unosimo ljubav i u kojem smo svjesni onoga što radimo. To može biti bilo što, nešto malo, nešto što nas ne će proslaviti, obogatiti, ali će nas probuditi iznutra. To su mali koraci i potrebno je umiješati još sastojaka da bi kao krajnji rezultat osjetili da ova naša avantura na Zemlji ima smisla, ali nekako se mora početi.  

O autoru

Komentiraj

*