Polica za knjige

Nebo iznad Berlina

Nebo iznad Berlina

Nakon Neba iznad Berlina nesvjesno sam počela obraćati pažnju na ljude na javnim mjestima. Pogotovo u tramvajima. U tom malom prostoru što klizi kroz grad ponekad se stisne stotinjak duša i ponekad se dogodi, pogotovo ujutro, da nitko ni s kim ne razgovara ili ne sluša preglasno glazbu, a dogodi se i da se tramvaj zaustavi u prometu i tada se čuje ona tjeskobna tišina, stisnuta među ljude, vibrirajuća od neizrečenog. Tu smo, a ipak nismo; zajedno, u tom malom prostoru, a ni ne gledamo se, ne vidimo se, svatko je utonuo u sebe. Svaki put mi se čini da bismo svi prasnuli u smijeh kada bismo postali svjesni tog trenutka u kojem se nalazimo i jedni drugih oko sebe u dotadašnjoj nesvijesti. 

Nebo iznad Berlina prikazuje dvije razine stvarnosti – svakodnevnu, sličnu tramvajskoj, s bezbroj situacija u kojima se naizgled ne događa ništa bitno, u bojama, natopljenu svim svojstvenim čovjeku: sumnjama, strahom, žudnjom za ljubavlju… Druga je razina stvarnosti anđeoska, crno-bijela, ali obojena neizgovorenim mislima i neiskazanim emocijama ljudi koje anđeli čuju i osjećaju. Nevidljivi, ali prikazani ljudskim likom, anđeli su oduvijek svjedoci ljudskog postojanja. Oni su tiha prisutnost, lagani dodir na ramenu, nijemi suputnici i to je uglavnom sve jer hoće li čovjek osjetiti njihovu prisutnost, tiho ohrabrenje ili nadu ovisi samo o njemu.  

I tu negdje dolazi rečenica koju sam doživjela najvažnijom u cijelom filmu… Postoji sudbina, ali postoji i odabir. Taj zakon vrijedi i za ljude i za anđele i nema sudbine koja bi bila jača od odluke, bilo čije odluke: čovjeka da prekine svoj dotadašnji život (doslovno i metaforički) i anđela da prekine svoju vječnu egzistenciju i postane čovjekom. Jedna je odluka dovoljna da se promijeni sudbina.  

O autoru

Komentiraj

*