Polica za knjige

Što kralja čini kraljem

Što kralja čini kraljem

Tragedije su nekada bile važne jer su prenosile mudrost, velike životne istine  – one koje su čovjeka podsjećale na ono što on doista jest. Snagu da to prenesu tragedijama su davale bol i patnja kroz koje su ljudima oduvijek dolazile velike, najvažnije životne lekcije.  

Shakespeareove tragedije pisane su u rimovanim stihovima, formi koja nije danas uobičajena, u koju je upleteno mnoštvo simbola i referenci na njegovo vrijeme, zbog čega ih je potrebno pažljivo pratiti i iščitavati da nam ne promakne ono najvažnije – poruka.  

Tragedija Kralj Lear započinje sukobom oca i kćeri, Leara i Cordelije. Cordelija je iskrena, govori mu da ga voli i poštuje, ali da joj ljubav prema njemu nije jedina i najvažnija. Međutim, Lear je ostario kraljujući. Predugo je slušao laskanje, postao je gluh i slijep za iskrenost i ljubav. Radije sluša laži Cordelijinih sestara koje mu govore sve što želi čuti samo da bi se domogle svog dijela miraza. Njihovu neiskrenost ostarjeli kralj naziva ljubavlju, a Cordelijinu iskrenost naziva tvrdim srcem, osuđuje ju i razbaštinjuje. Ostatak radnje posljedica je te odluke, velika lekcija kroz koju ga vodi sudbina. Slika je to kralja koji boluje od oholosti. Predugo je imao moć i sudbina ga sada iskušava pomoću onih koji su mu najbliži – njegovih kćeri.  

Nekada su carevi vodili uz sebe roba čiji je zadatak bio da ih podsjeća da su smrtni, a kraljevi su imali uz sebe lude koje su ih ismijavale s istim zadatkom – da ih podsjete da su samo ljudi. Legende kažu da je nekada kraljem mogao biti samo onaj koji je vladao svojim mislima, osjećajima, postupcima jer kralj je onaj koji vlada sobom, a upravlja drugima – i to onda i u onoj mjeri u kojoj poznaje sebe i vlada samim sobom.  

O autoru

Komentiraj

*