Biti svjestan, živjeti u svakom trenutku, moć je koja nam omogućuje da doista vidimo sve oko nas. Kada nismo u oblaku misli ili oluji emocija, sve oko sebe doista možemo vidjeti kao prvi put. To je moć pjesnika – vidjeti nešto svakodnevno i obično, prepoznati u tome stvarnost koja ga nadilazi i sažeti je u riječi i slike. Tako nastaju simboli. Tako se uči i prenosi učenje. Ne učimo samo iz svog ljudskog iskustva. Mudrost prožima svaki dio prirode. 

Moj je pogled uvijek uperen visoko da bih gledao 

Samo u svjetlost, 

Nikada ne pogledam dolje da promotrim  

Svoju sjenu. 

I to je mudrost koju čovjek mora steći. 

 

Khalil Gibran, Pjesma cvijeta 

“Zamislimo samo kakve su snage i namjene gradile na tisuće pedesetmetarskih borova. Kako li je rasipna bila priroda u sjemenju, prašnicima, tučcima, pokusu, sijanju Sunca, kiši, vjetru dok nije nastala jedna takva šuma i kako je svjesno cilja i nijemo to bivanje koje ništa drugo ne želi osim postojati, samo rasti i stoljećima opstajati, potpuno izražavajući sebe, dišući, odgovarajući svijetu – i istovremeno ne napadajući nikoga i ništa te pružajući dom i život milijardama živih bića. Kako je velika i mudra zajednica ta borova šuma od pedeset tisuća jutara. Borovi poput predaka bdiju nad životom. Istovremeno snažnim deblima odgovaraju nebu i zemlji…” 

Sandor Marai, Knjiga o travama 

“Učitelj neka mi bude zmija koja se u određenim vremenskim razmacima uvijek iznova povlači u osamu da bi odbacila kožu. Stara koža od koje se trebamo odvojiti može se usporediti s prevladanim mišljenjima i stavovima, uvjerenjima koja proizlaze iz ega, navikama koje nisu korisne, a ponekad i vezanošću za suputnike. Želim učiti od klokana koji nikada ne čini korak unatrag i od dupina koji sve čini u igri, a ne u natjecanju u kojem postoje dobitnici i gubitnici…” 

Sacinandana Swami, Put velikog rastanka